deep down in the land called Oz...
ponovo kod kuće
Zavedi me
novim jutrom.
Kroz prozore, ljuti se more-
ni jedan dan nije isti.
Mala, you're so beautiful.
I ti si isto.
Ubij me jer vjerujem,
slomi mi srce.
Ništa nije dobro kao dobar dan
i miris kave na tvom prozoru.
Da ne vjerujem, ne bih bila ovdje...
ljepoto moja, umotaj me u ove niti koje nikako da skliznu niz moje obraze
daj mi da plačem
da žudim kraj tebe
da budem ponovo ono što sam bila
ponesi me valovima nek otplutam niz godine
nek mirišem ponovo na karamele
i gutam slatkiše kao tople obroke
daj mi da budem lijepa kada se pogledam u ogledalo
oživi u meni malog princa
umotaj me u radosti djeteta
snenog, pospanog i vedrog
o Bože
gdje je nestala moja snaga
nadljudska volja
mirisi kestena u mojoj kosi
gdje su nestale snene oci
norma jean
i francuske sansone o kojima ti pricam
o Bože
gdje je nestala moja želja
moje nebo i djetinje misli
gdje su nestale točke i zarezi
gdje su nestali dani gluposti
ti i ja bez promišljanja
zaljubljenost bez kalkuliranja
ljubljenje na klupi u parku pred zgroženim tetama
vrati mi
snagu
volju
želju
i još mnogo neopipljivih riječi
Noćas nisam usnula prije jutra
Ako se utopim u tvojoj crnoj kosi iznenada,
hoćeš li me se prestati bojati?
Željela bih da me uzmeš za ruku i da ti budem
prijateljica.
Nemoćna sam u ovim danima
koji dolaze,
koji nadilaze,
moju snagu i sposobnost maštanja,
osjetilo primjećivanja
i bezbojnu tišinu sobe.
Večeras se bojim ugasiti televizor,
da ne ostanem sama.
Kad bih se barem okupala,
ponovo,
u zlatnim kapljicama bezbrižnosti.
Privremeno, povremeno
Djevojčice draga,
kome ćeš ti danas pokloniti svoje vrijeme?
Zar postoji ljubav u kojoj se ljudi vole,
uzajamno?
Nema više šećerne vate poput oblaka,
ni oblaka poput šećerne vate.
Ti si sada samo čovjek koji šeće,
ovim pločnicima,
ti si žena čiji koraci se gube
prvim vjetrovima
i prvim propusima.
Ako pokloniš sebe nekome
što li ćeš dobiti natrag?
chéri, je pars
Graciozno, erotično, neumjesno, tajno,
hodam ulicama,
koračam tvojim mislima.
Danas ću se među tvoje moždane stanice zavući polako,
ne želim biti napadna,
ali ti stvarno nemaš pojma što znači žena.
Svaki moj dah,
i moj pogled,
probit će zidove koje postavljaš.
Hodat ću neprimjetno tvojim sobama,
neću ostaviti ni traga,
ali sutra kad se probudiš,
ja ću biti prva misao,
jutarnja kava i nemir.
Natjerat ću te da me zavoliš,
bezrazložno.
Iz zabave.
Prvim dahom proljeća
Ništa danas nije kao jučer,
kad sam se mogla zagledati u tvoje umorne ruke.
Sada me nose neki novi snovi.
Trudim se sačuvati, uzgojiti, ovo malo od djevojčice
koja je ostala u meni.
Bojim se, da će ona zauvijek nestati.
Boji se, da će je još netko pokidati.
Što se dogodilo danas...
Možda je želja bila presnažna, kako bi bilo da smo tek sjedili jedno pored drugog?
Što se dogodilo noćas, a da ja za to neznam?
Prisilila sam se otići. Prislila sam se napisati, otvoriti, pokrenuti.
Možda je u tvojim očima sve umrlo jer nisam napisala poruku, jer nisam bila pored tebe, jer nisam znala, da, ja doista nisam znala. Bila sam glupa i tužna i dijete. Bila sam zaljubljena. U ljubav.
Sada je kasno.
Okrutan si.
